Koliko jučer je ova priča začeta, a koliko danas nestaje.

Do daljnjeg prestajem pisati.

Za nastavke mi javljajte na ovom blogu. Tu možete naći opširnije objašnjenje.


Žao mi je.

Jana.

" Nećeš nikada otići odavdje", rekao je hladnokrvno, kružeći oko mene.

Streljao me je svojim tmurnim očima. Skretala sam pogled sa njegovih očiju, pokušavajući dokučiti čemu služi ova prostorija u kojoj sam zarobljena. Bila sam vezana - ruke su mi nemoćno bile pričvršćene za klimavu stolicu. Kako sam se trzala, tako mi je oštra ivica stolice derala u kožu. Koža me je neumoljivo peckala, dok sam pokušavala ne misliti na bol. Osjetila sam kako mi nešto vrelo, sluzavo klizi niz ruku. Krv.

" Šta trebam uraditi da bi me pustio vani? ", upitala sam molećivo, opet izbegavajući njegov pogled.

Nekoliko narednih sekundi je vladala tišina. Mir. Prestala sam se trzati, želeći sačuvati nešto kože i krvi za poslje. On se nastavio kretati oko stolice. Žalosno sam primjetila da zaudara na neki žestok, ustajali alkohol. Pijan je - ne zna šta radi. Nesvjesno postavlja sam sebi nogu.

" Da šutiš. I pustiš me da pričam. ", prevalio je preko usana. Jezik mu se preplitao.

Imala sam utisak da će on svakog trena pasti. Paničila sam u sebi, iako nisam to pokazivala. Lukavo sam odlučila da od sebe napravim hladnokrvnu djevojku.

" Čekam čuvenu priču. ", prkosno sam mu stavila na znanje.

Iznenada, netko je pokucao na vrata. Panično je pogledao ka njima - prostorija u koju me je na prevaru doveo je bila u mraku. Po njegovom izrazu lica, koliko sam mogla razaznati u mrklom mraku, primjetila sam da nitko nije smio saznati za ovu tajnu operaciju. Znači, taj netko je moj spas. Kroz jednu sekundu je stajao kraj mene, rukom stežući moj vrat, kako bi zastrašio osobu koja nam se trebala pridružiti za nekoliko narednih trenutaka. Bojala sam ga se. U ovakvom stanju je mogao uraditi sve što mu padne napamet. Njegovo lice, koje je obično odisalo duhovitošću i inteligencijom, sada je bilo praznoga pogleda.

" Lumos. ", prošaptala je osoba, koja je polako otvarala vrata.

Bio je to ženski, pomalo usplahirani glas, a već sledećeg trenutka je dotična bila u prostoriji. Kroz jasnu svijetlost koja je dolazilo iz štapića, vidjela sam poznato lice, lice moje najbolje prijateljice. Pokušala sam vrisnuti, ali njegova prljava šaka se već sljedećeg trenutka namjestila preko mojih usana, nemilosrdno ih pritiskavši. Unatoč tome, tračak nade i sreće se rađao u meni.
Ova glupost će se napokon okončati.

" Ako priđeš korak bliže ", pretio joj je, " tvoja prijateljica će ispariti. "

Sada se još više osjećao miris njegova tijela : znoj i alkohol.

Stephanie se zlokobno nasmješila, dok sam ja odmahivala glavom, razgoračenih očiju. Bunila sam se stisku i pokušavala se izmigoljiti. Nije mi uspjevalo. Svijetlost iza otvorenih vrata je skroz okupala prostoriju u kojoj sam se nalazila. Jasno sam mogla vidjeti svaki kut prostorije koji je zabadao moj vidokrug. Bila je prazna, puna paučine. Jedini predmet je bila stolica za koju sam vezana, protiv svoje volje.

" Misliš da ću nasjesti, ti glupa pijana budalo? ", psovala je, " Ostavi je. Ne želim te ubiti, ali biti ću prisiljena. "

Prestala sam se trzati, dok je njegov stisak popuštao. Možda bih ga zagrizla, ali sam se plašila zaraznih bolesti od sve te njegove prljavštine. Samo sam razgoračila oči i odmahivala glavom. Mislim da se uplašio, jer se njegovo koljeno, koje me je zabadalo točno u ključnu kost, počelo tresti.

" U redu. ", rekao je naposljetku, pustivši stisak.

Osjetila sam slobodu koja me je obuzela onog trenutka kada je skinuo svoju prljavu ruku, koja je zaudarala na školski wc, sa mojih usana. Jedva sam se suzdržala da ne pljunem istog trenutka. Nije mi odvezao ruke, a ne bi ni stigao, jer ga je precizna Stephanie pogodila nekom svojom od svojih brojnih kletvi.
Sigurna sam da nije bila ubojita, ali je dečko nemoćno pao kraj mene, zakačivši stolicu, koja mi je još oderala kožu.
Stephanie je bez okljevanja dotrčala do mene i odvezala konopac kojim sam bila pričvršćena za stolicu. Šutila sam; promatrala sam je i pokušavala joj ne smetati. Pružila mi je prijateljsku ruku kako bi mi pomogla ustati. ~ Napokon na nogama. Slobodna.~, mislila sam.

" Požuri. ", procjedila je trčeći nazad u hodnik.

Napustila sam prostoriju, ne osvrnuvši se. Trčala sam koliko sam mogla, razmišljajući šta bi se desilo da se Stephanie nije pojavila na vratima kada sam ju najviše trebala.

" Hvala! ", viknula sam za njom. Moje riječi su odjeknule cijelim hodnikom.

Nije ništa rekla. Samo je neumorno trčala naprijed, osvjetlivši štapićem put ispred nas.